Osnovna škola Stjepana Antolovića Privlaka

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta HR

Zagreba. 13. studenoga 2012.

Obilježavanje  Dana sjećanja na Vukovar – 21. obljetnica

       Ove godine obilježavamo 21 – godišnjicu spomena na žrtve Vukovara, grada koji je svoje stradanje, patnju i herojsku obranu ugradio u temelje suvremene hrvatske države. Odluku o proglašenju 18. studenoga Danom sjećanja na žrtve Vukovara 1991. godine donio je Hrvatski državni sabor 1999. godine. Toga dana građani Hrvatske prisjećaju se žrtava Vukovara tradicionalnim paljenjem svijeća u ulicama koje nose ime toga grada.

       Akcija „I u mom gradu Vukovar svijetli“, koju je i sam Grad Vukovar prepoznao kao dostojanstvenu u svom izričaju i pijetetu, pokrenuta je u Splitu 1999. godine, odakle se proširila diljem domovine. Potporu akciji, unatrag proteklih 13 godina, dale su i mnogobrojne odgojno – obrazovne ustanove, iskazujući na taj način duboko poštovanje i zahvalnost svim žrtvama Vukovara. Stoga ovo ministarstvo preporučuje svim dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj da i ove godine prigodno obilježe 18. studeni – Dan sjećanja na žrtve Vukovara, paljenjem svijeća duž pločnika Vukovarske ulice i na drugim prigodnim mjestima.

       Pokažimo da jedno malo upaljeno svjetlo može razbuktati plamen ljubavi i dobrote u znak sjećanja na sve žrtve grada heroja i Domovinskog rata.

S poštovanjem,

                                                                                   Ministar

                                                                           Dr. sc. Željko Jovanović

Dan sjećanja na Vukovar

      Rođena sam 1999 godine. Uvijek sam mislila da je moje rođenje bilo mnogo godina poslije rata ali nije. Pucalo se sve do Oluje 1995. godine a mirne reintegrecija je završena tek 1997. Ja rat nisam proživjela ali mi moj tata svake godine iznova priča priče o bitci za Vukovar i o svemu ostalome. Odgajana sam tako da rat ne zaboravim nego da o njemu pričam svojoj djeci. Ni sama ne znam koliko sam puta pogledala serijale Heroji Vukovara, koliko sam puta prelistala knjige kao što su Bitka za Vukovar Mile Dedakovića- Jastreba, Žedni krvi gladni izdaje Petra Janjića- Tromblona ili meni najdražu Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića.

       Prije tri dana su naši generali dobili oslobađajuću presudu a mnogi od nas nisu znali ni da im se sudi jer oni to smatraju politikom. Ja imam trinaest godina i ne smatram to politikom. Stalno sam gledala na sat iščekujući osam i trideset a onda nam je nastavnica Luca rekla da su oslobođeni. Srce mi je lupalo sto na sat, suze radosnice su se nakupljale u mojim očima. Bila sam ljuta jer nisam mogla gledati presudu a to se događa samo jednom.

Pano uredili učenici likovne skupine.

       Ne shvaćam one koji Vukovar i cijeli rat žele jednostavno zaboraviti. Roditelji kažu da ne žele opterećivati svoju djecu time, jer je to strešno. Ja to ne podržavam. Domovinski rat je dio naše povijesti i njega ne smijemo zaboraviti. Zar su se toliki borili i zar su toliki mučki ubijeni da bi mi sad to zaboravili. Radi njih mi danas imamo svoju Hrvatsku, ma kakva god ona bila, jer ona je naša.

       U petome razredu radili smo priču Siniše Glavaševića i nitko nije znao tko je on bio. Nisam mogla vjerovati. Ta je osoba na neki način spasila moje baku i djeda svojim ratnim izvještajima. Smatram da to nisu bila samo ratna izvješća nego nešto puno više. Kada čujem njegov glas na televiziji uvijek ga prepoznam. Na žalost on je jedan od onih koje su ubili na Ovčari. Agresor ga jednostavno nije mogao podnijeti. Moji kažu da kad bi čuli njegova javljanja da bi im odmah bilo lakše. Ali nije samo Siniša Glavašević jedan od onih koje bi trebali znati. Pitam se zna li tko, tko je Blago Zadro, Marko Babić, Mile Dedaković - Jastreb, Branko Borković - Mladi jastreb, Luka Andrijanić, Andrija Marić…

       Ja znam o svakom od njih složiti barem jednu rečenicu a mnogi od mojih prijatelja nisu ni čuli za te osobe. Te osobe su ubijene da bi mi danas bili slobodni. Da bi se mogli veseliti svakoj novoj pobjedi Hrvatske reprezentacije bilo kojeg športa. Moj je stric bio zarobljen i odveden je u logor. Mučen je samo zato što je branio svoje, jer se borio kao lav, a bio je u Tigrovima. Pa zar nije žalosno da nitko ne zna kada je Vukovar pao?! 

       Što mislite, kako je sada majci jednog Francuza koji se borio za Hrvatsku? Sa dvadeset i kojom godinom došao je u Hrvatsku boriti se iako je bio Francuz. Ubijen je u Vukovaru ali njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Vukovarska ratna bolnica bila je mjesto s kojeg su odveli Hrvatske ranjenike na Ovčaru. Dr. Vesna Bosanac bila je ravnateljica bolnice. Ona i njezini timovi operirali su u groznim uvjetima. Cijelo bolničko osoblje disalo je kao jedno.

       Agresija na Vukovar započela je 24.08.1991., grad je branilo samo 1803 branitelja. Odbijali su napade sve do 18.11.1991. Tada je neprijatelj ušao u grad. Vukovar je prvi grad koji je sravnjen sa zemljom poslije Drugog svjetskog rata odnosno tadašnjeg grada Staljingrada. Heroji kojima  riječima ne mogu zahvaliti branili su Vukovar tri mjeseca iako je neprijatelj bio trostruko jači. Imao je više pješaka, tenkova, oklopnjaka, aviona. Neprijatelj je u  naoružanju bio nadmočniji kao i brojčano no u njihovim njedrima nije kucalo veliko hrvatsko srce.

       Prije godinu dana bila sam blago rečeno ogorčena na haški sud koji je osudio naše generale Gotovinu i Markača na 24 odnosno 18 godina zatvora. Mrzila sam Carlu del Ponte jer ih je optužila. Ali prije dva dana oni su oslobođeni, a ja sam shvatila da im moja mržnja prema Carli del Ponte nije pomogla nego je Bog dokazao da pravda postoji. 

       Svake godine barem jednom moja obitelj i ja posjetimo vukovarsko groblje i zapalimo svijeću Blagi Zadri i Marku Babiću. Moja želja je zapaliti svijeću još jednoj osobi no ta osoba počiva na Mirogoju a to nije baš blizu. Ja tim ljudima ne mogu riječima zahvaliti na toj hrabrosti, jer tko zna što bi se sve još dogodilo da oni nisu izdržali ta tri mjeseca, mene vjerojatno ne bi bilo. Ne bi bilo mene i mnogih koji me sada okružuju zato bi svi trebali sa velikim poštovanjem i zahvalnošću ako ništa drugo barem svijeću zapaliti u njihovu čast. JER DA NIJE BILO NJIH, NE BI BILO NI NAS.

Manuela Domitrović, 7.a