Osnovna škola Stjepana Antolovića Privlaka

Posjet Vukovaru

"U Vukovar smo krenuli u 8 sati iz centra sela. Kada smo došli, prvo što smo posjetili bila je Trpinjska cesta, a nakon toga bolnica. U bolnici smo pogledali dijelić filma, a onda krenuli u razgledavanje. Cijeli prostor bolnice bio je strašan, tih i pun uspomena. U bolnici smo imali predavanje. Pričali su nam o svim događajima koji su se dogodili.

Nakon bolnice posjetili smo luku Vukovar, a nakon luke smo obišli i vojarnu. Vojarna nam je bila jako zanimljiva. Ulazili smo u tenkove, penjali se na brod i sl. Cijelu smo vojarnu obišli i pregledali. Nakon vojarne posjetili smo Ovčaru. Tamo smo se pomolili i zapalili svijeće i krenuli u Spomen dom Ovčara. Tamo smo vidjeli slike i imena svih poginulih, a i njihove stvari koje su im ostale. Zatim smo se uputili prema groblju gdje smo se također pomolili i zapalili svijeće, te krenuli kući. Ovaj posjet Vukovaru će nam svima ostati kao lijepa uspomena na poginule".

Napisala nam je naša učenica Ivna Tomašev, 8.b razred.

A evo što kaže naša prof. hrvatskog jezika:

       Šestoga studenoga 2012. godine, uoči Dana sjećanja na Vukovar, učenici predmetne nastave u pratnji svojih nastavnica posjetili su grad na Dunavu, grad heroj.

       Posjet je započeo odlaskom na "groblje tenkova" na Trpinjskoj cesti gdje su hrvatski branitelji pod vodstvom Blage Zadre, s tek nekoliko protutenkovskih zolja i s jako puno hrabrosti, uništili na desetke neprijateljskih tenkova koji su krenuli pokoriti Vukovar.

       Posjetili smo vukovarsku luku koja je u Domovinskom ratu u potpunosti uništena, ali danas opet radi punim kapacitetom i zapošljava osamdesetak radnika.

       Odlazimo u Memorijalnu bolnicu, gledamo edukativni film o ratnim događanjima u Vukovaru, ranjenicima za čiji su se život liječnici i medicinsko osoblje borili. Vode nas u podrum bolnice u kojem su u skučenim, mračnim i vrlo hladnim hodnicima i prostorijama operirali i liječili ranjenike. U središnjoj prostoriji gore svijeće i izgovaraju se imena onih koji više nisu s nama...

       Posjetili smo i vojarnu i uz stručno vodstvo pogledali kronologiju ratnih zbivanja u Vukovaru, oružja korištena u Domovinskom ratu, tenkove domaće proizvodnje, rovove. Vidjeli smo i pokazno minsko polje, upoznali se s vrstama minsko-eksplozivnih naprava i opasnostima i posljedicama koje mogu prouzročiti.

       Autobus nas vozi cestama kojima su 263 ranjenika iz bolnice odvezli vojnim kamionima do mjesta njihovog smaknuća - Ovčaru. Palimo svijeću i molimo za duše pogubljenih i onih koje njihovi najmiliji još uvijek traže. U Memorijalnom centru Ovčara gledamo slike i čitamo imena onih kojih više nema. Razgledamo njihove stvari, svjedodžbe, diplome, fotografije - svjedoke života kojeg su ostavili iza sebe.

       Odlazimo i na Memorijalno groblje, gledamo bijele križeve, posebno dva izdvojena - prvi predstavlja najmlađu žrtvu rata, dijete od 6 mjeseci, a drugi najstariju žrtvu, staricu od 104 godine - i pitamo se komu su se oni mogli zamjeriti, komu su mogli nauditi... Palimo svijeću i molimo...

       Ponovo sjedamo u autobus, slušamo svoju voditeljicu Vukovarku koja je i sama proživjela strahote rata, mjesece provedene u podrumu s vrlo malo hrane i bez tekuće vode, u neizvjesnosti dok na njen grad svakodnevno padaju tisuće granata. Kroz prozor autobusa gledamo porušene silose, kuće, ožiljke koje su ostavile različite razorne naprave, tijelom nam prolaze trnci, oči zasuze, pitamo se zašto, ali voditeljica kaže - suživot je moguć, nikoga ne smijemo mrziti.

       Razmišljamo kako hrvatski branitelji nisu uzalud dali svoje živote, zahvaljujući njima naša je domovina slobodna i neovisna, a mi ćemo se što češće sjetiti reći: Neka im je vječna slava i hvala!

Sandra Janković, prof.

Slike posjeta Vukovaru možete naći u foto galeriji.