Proučavajući njegov životopis, otkrili su zanimljivosti o njegovu školovanju, kako je pješačio po 15 kilometara svakoga dana do škole i nazad, da ga je posebno mučio jedan predmet zbog kojega je ponavljao sedmi razred, ali i da je naranča imala presudnu ulogu u upoznavanju Jele s kojom je kasnije proveo sedam desetljeća.

Život ga je odveo iz rodnoga Rastušja, no sa sobom je ponio sliku visokih žutih žita, ranog sunca u šumi, sjenu vrbe, žubor potoka i blistavu rijeku, oblak svileni, šum kiše srebrne, lišće iz vinograda i zrelu, žutu, mirisavu dunju.
Poželjeli smo i mi napisati barem jednu pjesmu, ako ne već 500 kao pjesnik (istina, on je na raspolaganju imao 102 godine, a mi dva školska sata).
Učenici su predstavili svoj izbor iz Tadijine poezije, pisali činkvine, vizualizirali pjesme, a na kraju smo znanje provjerili kroz interaktivni kviz koji sadrži i tonske zapise u kojima pjesnik kazuje svoje stihove.
Dugo je prkosio godinama govoreći: „Bog me drži na dlanu, sve dok me jednog dana ne otpuhne… I nema više Tadije.“ Ipak, mi smo sigurni da je ovdje jer živi sjećanje na njega.
U nastavku pogledajte naše radove i fotografije kojima smo pokušali dočarati djelić ugođaja s lektire i čajanke.
 
 
 
​